SKRIPTE

MACHINA – DRUGI (2007)

:::FILTER:::

hajm`o ruke gore, djeco, proš`o je intermeco!
vrijeme je za drugi čin na polju Machinizma.
estradu gazi čizma antiurbanizma.
top lista k`o katalog seoskog turizma.

imali ste vremena za hitove,
a samo intermeca i reprize. evo analize.
vele da je rock bezveze uz rakiju i meze
i da je zu Šemsu lakše ćejfiti parizer.

vele: „nemoj repovat`, ima Edo Maajka!“
ja sam Edo Otac, a on je samo varka.
prodajem vam javno sliku o nekom umjetniku,
a umjetnika nema. ko je ovdje umjetnik?

sve rutina. riječ je drug, štab je tu!
pop il` blues il` trance, it grooves!
loop je drug kad nađeš put.
put je bio dug al` sad smo tu.

MACHINA neće stati, djeco, dok zadnji nije nest`o.
i ništa je nešto i nadolazi k`o tijesto.
tamo nam je tijesno, mi smo ovdje svjesno.
u M-Ilegali, tu je nama mjesto.

mi smo estradna gerila!
il` si s nama, il` si s njima. (S kim si?)
il` si plus, il` si minus.
mi nismo grupa, mi smo virus.

tu smo i sad smo. Sve je jasno i glasno.
a ne vidiš Štasmo, Kosmo i Dalsmo.
koordinata više nema, jer nema sistema,
a kad sistema nema, nema ni centrale.

il` si za, il si protiv. Ne znaš što bi, nemaš motiv,
imaš oči, imaš uši, imaš usta, trebaju ti samo „ja-ja“!

mi smo specijalna jedinica za odbranu rocka.
prva i posljednja linija fronta slobode.
vojni poziv rifom, regrutacija stihom.
na barikade, djeco moja, da se brani rock!
branićemo rock k`o Tita partizani,
k`o što Valter sa balkona Sarajevo brani.
ovo je Kozara u rifu, Neretva u stihu,
desant na Drvar kroz „dždždž“ i „urgh!“

:::ISTINA:::

ista priča, isti put,
isti vodič, ista krv
ista kora oko nas!
to je Mitre istina!

ista zemlja, isti krug
ista lica, ista ćud,
isti nagon, isti kroj!
Mitre, mili, ti si stroj!

neću, neću više, s vama iz stare priče!
n eću, svi ste vi pičke, drugovi i drugarice!

nije, Mitre, to što cujes himna bogova,
A ni što vidiš nije zvjezdani trag osvete anđela.

ista zemlja, isti krug
ista kazna, isti sud
isti nagon, isti kroj
istina je, Mitre, stroj.

:::BETON PLANET:::

daj mi sunce, mjesec, svjetlo, mrak, ljeto i zimu.
daj mi ritam kosmosa kroz oseku i plimu.
daj mi kamen, zemlju, travu, oblake i vodu.
daj mi krv i kosti, daj mi meso, duh i kožu.

daj mi ljubav, mržnju, daj mi instinkte i savjest.
daj mi strah i žrtvu, stalno vanredno stanje.
daj mi komad zemlje, krov, zidove i rupe.
daj mi sad i ovdje, za sutra nek bude.

daj mi uzrok, posljedice i preventivne mjere,
daj mi odgovornost, status i emotivni teret.
daj mi riječ za sve to, daj mi smisao, istinu,
daj mi pluriforme boga, vječno zlo i dobru silu.

daj mi broj i pasoš, daj mi himnu i zastavu,
daj mi rat, heroje, vojnu silu i partiju.
daj mi bratstvo, jedinstvo, identitet nacije.
daj mi tita, daj benita, crkve i džamije.

daj mi zakon, razvoj, napredak, hijerarhiju,
daj mi javno mjenje, daj mi društvenu letargiju.
daj mi kontrole zdravlja, znanja i umijeća,
daj mi istoriju na papiru, jer ja se ne sjecam.

daj mi porez na promet i medicinsku njegu,
daj mi zavist, ponos, želju, pohlepu i vjeru.
daj mi prosjek, mjeru, daj mi psihoanalizu,
daj mi seks i uspjeh, daj mi psa, ženu i vilu.

daj mi konzumente, medij i slobodu riječi.
daj mi životinjsko carstvo, da osjetim se jačim.
daj mi pastira i stado da bih znao sta da mislim.
daj mi model neki, uzor da postanem isti.

daj mi mercedes benz, pepsi, nokiju i sony,
daj mi nove grudi, guzu, nos. ne daj da boli.
daj mi fitnes, pamet, volju, sreću, produktivnost.
daj mi crno i bijelo, daj mi crveno i sivo.

daj mi gola tijela, žene, djecu, krave, koze,
daj mi kanibale, TV-fetiš i pedofilske lože.
daj mi glad i bolest, daj mi nuklearnu bombu,
daj mi slike svijeta, daj mi sta voljeti mogu.

daj mi mono-, poli-, hybrid-, teizam i gamiju,
daj mi ateizam, buddu, allaha, diskordiju.
daj mi porno, promo, fašizam, anarhiju,
daj mi prst u guzu i xenotransplantaciju.

daj mi dolar, kredit, daj mi dionicu i savjet,
daj mi patriotski ponos i globalni market.
daj mi heroina vreću, daj mi opium, rakiju,
daj mi latte, sushi, mignon filet i sangriju.

daj mi čelik, cement, daj mi arhitekte i staklo,
daj mi beton planet, da svuda mogu autom.
daj mi oksigen iz boce, klima uredjajem hladi me,
ugasi mi sunce, da me ovakvog ne vide.

:::IZA PLATNA:::

„dobro veče“, kaže mali čovjek iza platna,
„dobro veče, dobro došli u najdublje rupe straha!
dobro vrijeme, dobri ljudi, sve je dobro oko mene,
samo ja sam još uvijek tamo gdje bi bilo bolje da nisam.”

„ali evo da vam kažem šta se zbiva na planeti
koju ja po sebi zovem, ali kad bi htio možeš i ti
svo ovo vrijeme isti ljudi provire, ali ne pitaju.
samo žele da provjere da li sam tu, pa nestanu.

nudim ljubav, nudim sreću, nudim proljeće i cvijeće
i čudim se zašto niko, nikad ništa pitati neće.

niko neće da se igra.“

šta si htio sa tom napravom i zbog čega si je uključio?

:::MARIJA:::

“zašto moramo slušati pastira?” – pitala se ovčica marija,
najmlađa iz stoglavog stada na livadi podno velebita.
na toj joj duša svijeta glasom vjetra odgovori: “hej,mala marija,
kontrola straha je viša vještina, život je slobodna interpretacija.”

provede marija noći i dane u analizi misli te kompleksne
i odluči da napusti stado i koru razuma svog probije.
iza šume je beskrajna voda, kažu osim njive na svijetu ništa je,
Ali za mariju ne vrijedi živjet` ako sama istinu ne otkrije.

mala marija kroz šumu traži trag
i osim mjeseca ona nema nikog da ga upita:
gdje je istina? ima li koga
da joj pokaže put do svetog izvora?
šta je sudbina, a šta presuda?
da li izvan prostora još ima vremena?
gdje je istina, ima li boga?
da li može opstati duša bez tijela?

i trećeg dana uz zalazak sunca ovčica ugleda zadnji hrast
i srce poče da snažnije kuca jer shvati da je kora napukla.
a prvi korak u nepoznat prostor zgazi cijelu kolektivnu svijest stada
i suza pade kao rosa na travu, kad vidje smog i svijetla grada…
od tada prošlo je godina sedam, i marijin najbliži prijatelj postao sam.
i ne prodje ni dan da se ne pitam: da li je marija zaista bila ovca?

eto, marija, što si tražila.
i nova istina je još samo jedna rekonstrukcija
starih istina, dogmi i teorija
majke, oca i svetoga kaiša.
nije sudbina, a ni presuda
sila koja vodi svakog pastira,
nego spoznaja i zloupotreba
strukture biti prosjeka stada.

:::ČOVJEKOMOBIL:::

krstili smo narandžu sa jabukom i dinjom.
dobili smo dijandžu, posadili je njivom.
i dijandža uspjeva gdje god da se sije.
na klimu je imuna, jer se sama grije.

mama, mama, daj mi dijandžu!

taj patent smo prodali i kapital stekli
na tržište da krenemo sa projektom većim.
proučavali smo fiziku i mehanike zakon,
biolosku genetiku, tehnološki razvoj.
i pronašli smo formulu kroz eksperimente
i uspjeli ukrstiti auto i dijete.
znači, biće organsko, što hrani se benzinom
i odmilja ga nazvali čovjekomobilom.

mama, mama, sad sam mobilan!

za ovakav doprinos na polju humanizma
dobili smo nagrade čekove i pisma
u kojim ljudi nam zahvaljuju, sad svako može imati klinca
i mogućnost izbora, hoće li dizel ili benzinca.
sad nam pare donosi ova organska mašina.
svaka familija želi sad čovjekomobila.
multifunkcionalnost je ovog bića prednost,
s njim se možeš igrati, a služi i za prevoz.

mama, mama, ja sam prevoznik!

ali čovjek je pohlepan… na pamet pade pojedincu
da turbo ugrađuje i frizira djecu.
opravdavali pred zakonom tu namjeru svoju
željom da im dječica više ne kasne u školu.
pa zamisli ti mališu, u njemu 200 konjskih snaga,
šta se može desiti kad se s vršnjacima ganja.
tu dolazi do povreda kad mališa zatutnji,
fraktura i lomova, čak slučaja smrtnih.

mama, mama, spriječi nevolju!

od tada su počeli da prave dječije trke.
i tako skrše dječicu, pa nose da ih krpe.
tu više nema popravke, to su živa bića,
vulkanizer tu ne pomaže, džaba izmjena točkića.
to je biće koje umije da voli i da pati,
presaugati ne smije, a kamoli prokuhati.
sa mobilnim bićima treba htjeti, znati.
treba nekad podmazati, nekad moras prati.

mama, mama, sipaj antifriz!

ali tragedija najveća za čovjekomobila
biješe kad na istoku nastade ta kriza.
zatvoriše se pumpe sve, nestade benzina
i poče da vegetira naša organska mašina.
i nestašica poče da djecu u smrt tjera,
zemlja poče ličiti na planetu penzionera.
u kuće se useli čemer, jad i tuga,
i još samo ponegdje čuješ dječiji glas da kuka.

mama, mama, daj mi diesela!

:::ispod DNA Mora:::

ispod dna mora, prije slova, ispod dimija.
u viru zvijezda ja sam ti, a ti si ja.
u ova rijeka sad je kap u oku vihora,
pakujte stvari on ne čeka nikoga nikoga.
hej, draga braćo i sestre, idemo na more!

nema tu boja i simbola, nema izbora.
i Niko je bog, iznik`o rod iz stihova.
iz novih nada, iz brigada protiv otpora
rađa se nova duša, dojka svemira.
hej, draga braćo i sestre, idemo do dojke!

dok humanoid stenje ispod pandže vremena,
gladna je želja, vječno k`o entropija.
apokalipsa nije kraj onom ko ne čeka,
nego početak novog Doba Horusa.
hej, draga braćo i sestre, idemo svi gore!

i sve dok laž ne spozna laž, mrtva je istina,
a kad se rodi jede sve sto ispliva
iz mora srca, mora krvi, mora majčina.
spasiti se može samo ko je ne čeka.
Hej, draga braćo i sestre, idemo na more.

:::KATAKLIZMO:::

kad me čuješ, znači da nešto nije u redu!
kad me čuješ, znači na tebe je red!
kad me čuješ, znači da nešto nije u tebi!
kad me čuješ, znači da si spremna na sve!

ja sam majka sumnja, i otac sam sebi.
ja sam veliko slovo i V sam u M.
ja sam onaj za kojeg misliš da gori.
ja sam za sve vas Ništa, a drugim sam sve.

ja sam kontrolor bola, psiholog sam sreći,
vaspitač straha i ljubavi stroj.
medicine man za bolesne vene,
priručnik laži, to jest istine.

vjeruj da znam sta je dobro za tebe!
vjeruj mi trebam ti više nego On!
vjeruj da vidim vas gole i žedne
kako pužete tati u Kataklizmo!

oprosti T.A.T.A. što ne volim žene
što mrzim muškarce, djecu i to.
oprosti što odlučih da zbacim sav teret
i postanem lovac na nesretne.

crna je rupa a bijela je krv ta,
zeleno more i žuti se brijeg.
ostani sama, sam ili samo
i bićemo zauvjek zajedno.

kad čuješ me, slušaj, vjeruj i moli!
jer sve što ti treba u meni je.
oluja morala, nož, linoleum,
sjeti se žurke kod marine.

:::MOČVARA LJUBAVI:::

rekao sam: “hodi malo *vam!, volio bi*, malena,
da znam kako ti je ime, iz kakve si familije,
zašto ti je otac istetoviran na čelu?”
a ona kaže: “neću, neću, neću!”
ja kažem: “hodi malo *vam!

-samocenzura-

:::KUĆA STRAHA:::

otvorite širom vrata, otvorite prozore!
teritorij nije karta, nije globus planeta.
otvorite širom vrata, nestaje nam zraka
mi smo iza rešetaka, izmedju ogledala!

ovo je Kuća Straha.
ovo je Rupa zvana Zato.

otvorite druga vrata, porušite zidove.
nepogoda nije sada poplava i zemljotres.
zapalite Kuću Straha, rezervoar sjećanja.
mi smo izvan rešetaka, iza su ogledala!

:::PUSTARA:::

i tu je savjetnik za svijest
i menadžment života
i tu je svjedok da me ima
i svjedok da svjedoči svjedoka….

i tu je instant sreća
i garantno pismo sa neba.
i tu je sad sve što si htio…
sve osim toga što ti treba.

možda je sve crno bijelo, možda je sve samo pustara.
al’ vidio sam dugu, čiča, srce savjet ne sluša.

hoću…zato me i ima
a ko sam nije bitno… dok sam ja.
hoću je volje sin jedinac.
što sam nije bitno jer sam ja.

jebeš nadu u bolje sutra
hoću danas jer se ne zna kriti.
i sutra će sutra biti danas
ali će danas sutra jučer biti.

niste djeco krivi što je svijet ovakav
vaša je krivica ako ovakav ostane.
ni sunca ne bi bilo da se boji mraka.
volja je sve što jeste djeco, pa šta od vas postane.

ljubavi sam pun do vrha, iz guzice mi sunce sja.
i tu sam sve dok svjetla ima, a svjetla ima za sve vas.

hoću…zato me i ima
a ko sam nije bitno… dok sam ja.
hoću je volje sin jedinac.
što sam nije bitno jer sam ja.

:::DRUGI:::

on mi kaže da je lagodan put.
drugi ga ne čuju, pa vele da sam lud.
„život je patnja!“, kažu, „iskušenje, provjera“
“tako stoji zapisano, tako hoće uprava!”

ona mi šapće da je riječ tvrđava
za dušu, da nauči gdje je granica.
niko je ne čuje pa nisam siguran,
je li to ona ili opet s njim pregovaram.

opet ga čujem kaže: “zlo i dobro – jedno sve!
i zbog tog komad mrtve krave za vas ćevap je.
što jednom svetinja je, to je drugim uvreda.
ali nije to moje djelo, to je samo kvarna navika.”

i nikad ne znam ko je ona, ko je on,
i da li ih motiv dijeli ili su jedno.
je li u vatri kazna ili nagrada?
da li je u nama haos ili institucija?

i svakog dana kad na druge pomislim
sjetim se nje ili njega pa im oprostim.
što samo riječ nam služi da ih čujemo,
Jer ne bi bilo drugih da nije tako.

mislim da postajem jedan od drugih.

:::KoSmoSi?:::

čini se sve je to prastara igra,
dobitnik dobija pravo na laž.
pravila nema, prosta suština:
ono što plaši te, to ubijaj!
i svakog puta je krivac unutra,
čujem mu korake, mirišem dah.
ali zmija šutnja, tišinom trudna
presvlači kožu između nas.

ovo je kraj i početak kruga,
nema puta, ništa novo ispred nas.

pitam se ko sam i zašto sam ovdje?
da li želim da igram ili moram?
jer znam da uvijek ce izgubiti krivac,
a “ja” krivicu uvijek negira.
možda nam zajedno šanse su bolje,
gdje jedan i jedan su jedno za nas.
pa zar sve ovo samo zbog tog postoji
da zauvjek dijelomo jedno na dva?

ovo je kraj i početak kruga,
nema puta, ništa novo ispred nas.

čini se sve je to prastara igra,
dobitnik dobija sebe na dar.
pravila nema, prosta suština:
ono što hoćeš, to otimaj!
i svakog puta i ti si unutra,
čujem ti korake, mirišem dah.
ali zmija slutnja, tišinom trudna
presvlači kožu između.