Sad ili Nikad (2004)

Antikrist

Čudna tvar je ovo zlo saznanje,
da za sreću ne treba mi znanje.
Šta mi znače svi ti signali,
kad ja želim da koljem i palim?
Moć i nije moć ako se pita:
„Kako? Zašto? Da li ima smisla?“
Moram znati kako mi sistem radi
kad se spale upitnici stari.
Homo, golub, pečurka i koza
proizvod su mikrokosmoskog mozga.
Atom ne zna za zlo ili dobro,
isti su mu i mesar i kokoš.
Sad ili nikad – vrijeme je za vrisak
i posjetu Čiče Antikrista.
Ljudska mudrost uči me zanatu:
„Od rebarca supu, od mozga salatu!“

Apokalipsa

Zaustavite vjetrove prije prije nego tučke oplode.
Donesite zakon za pticu i za zvijer da se ne pare.
Apokalipsa je.
Fetusu zabranite da biće postane, da oblik dobije.
A djetetu da napusti trbuh matere i da dođe na svijet.
Apokalipsa je.
Grobaru prestani da kopaš grobove. Premalo je grobara da sve nas sahrane.
Iskopaj sebi jedan i tebi trebace, pa sacekaj na red.
Apokalipsa je.
Mornarac spusti jedra. Dosta plovidbe. Moru kraja nema, kopna nestaje.
A od luke ni traga, svuda voda je. Ti vesl`o il` ne vesl`o.
Apokalipsa je.

Bože, spasi se!

Kosmonaut kruži dalje oko kugle zemljine. Da sletiš, dragi kosmo, nemaš više gdje.
I piši, kosmonaut, kad ti zvijezde dosade, kako je gore, ovdje dole –
Apokalipsa je.
Rataru, ne oblači čizme gumene. Sad ti trebaju peraje, do glave voda je.
Umjesto žita rasti će alge. Krave i svinje plivati će. Nužda poredak ne prizna.
Apokalipsa je.

Bože, potonu nam sve!

Svešteniče, direktore, ovisniče, kurvo, lopove!
Ljudi, nemojte se gurat`, ovdje se ne ceka za hljeb, vec da se umre!
Apokalipsa je.
Preminuli, blago tebi, ti se ne brineš. Ne reaguje čovjek mrtav na poplave.
Ne zna mrtav šta je erozija, šta je zemljotres. Mrtav se ne sekira što apokalipsa je.

Evolucioni Defekt

Evolucije sam defekt, posjedujem škrge i tako mogu da dišem pod vodom.
A to sad ima za efekt, rekao je doktor, niskim ja ne pričam sem s ribom i planktonom.
I onda mi je doktor, u medicinske svrhe, operisao škrge i promijenio mozak,
i posl`o me u sektor za mutacija žrtve da treniram ljudstvo i socijalni kontakt.

Sad dišem na pluća i mozak mi je dobar, al` umijesto ribe sad razumijem kokoši.
Nakon ovog dostignuća razjari se doktor i natjera me da se podvrgnem hipnozi.
I sedmice dvije u hipnozi sam proveo i informacije sam primao kako čovjek biti,
i probudih se prije nego sto sam treb`o i desilo se ono što se nije smijelo desiti:

Na čovjeka ličim, al` čovjek bio nisam. Hodao na sve četiri i oglašavao se svinjski.
Razumio sam stoku, ali doktora nisam i on mi tada dade neki serum ljudski.
Sad svi me vole, imam socijalni status, postao sam čovjek, imam etiketu.
Ali problem je u tome, sada kad sam čovjek ne razumijem više nikoga na svijetu.

Vratite mi ribe, jebem vam majku, vratite mi ribe!
Vratite mi ribe, jebem vam majku, zdrav sam bio dok me nije pregledao doktor.
I bilo mi je ljepše dok razumih kravu. Sad znam da je ljudstvo evolucija defektna.

Kuga

Bila jednom šuma jedna, u njoj bio indijanac.
Zapalio vatru on je da posalje dva signala.
Prvi posla ženi svojoj, da joj kaže: „Za večeru – jelen!“,
a drugi ne stiže poslati, jer mu glavu pojede medvjed.
Ali vatra ne presta da gori i poče da širi se.
I začas izgori šuma, gori medo, gori jelen.
U nezgodnom tom trenutku iznad šume zalutao UFO.
I od dima i od čađi začepi se pilotu uho.
Slučaj htjede da taj pilot sa planete ZLOBA stiže,
gdje, kao što svi mi znamo, svako biće na uši diše.
Mrtav pilot leti kratko, pa i UFO na grad pade.
Tačnije na fabriku hemijskih sredstava „ZHaBe“.
Vatra jede sve što stigne, što ne stigne pojede kuga.
Čekaj i ti da ti pojede majku, ženu, dijete, druga!
Vatra jede sve što stigne, što ne stigne pojede prišt.
Jeb`o majku, indijanac, što kroz vatru govoriš!

Ljubav

Igraju se djeca. Cvjeta livada. Sunce šalje ljubav širom svemira.
Prolaznici sretno prolaze kroz grad. Načelnik se smije. Blista ulica.
Slastičarna puna, prazna kafana. Ljubi se i grli. Jedna država.
A ti i ja na obali Ljubavi ispod plavog neba.
Voda zna da si moja bila davno prije nego rodila si se.
Nema kraja ovoj sreći, sad ti i otac može doći, čak i njega volim – svaki dan!

Svi Smo Bog

Čekaj, djede, dolazim,
ali moram prvo cijeli saržer na govna da ispraznim.
Pitaj nenu je li tu bog.
Ako jeste nema smisla mir i red da mu skrnavimo.

Ali mislim, djede, da znaš i ti,
da i tu na njega kao i ovdje moraćemo čekati.
Jer da tu je, on ne bi bio bog
nego samo dio svega što je navodno on stvorio.

Znači, djede, ili svi smo bog
Ti i nena, ja i djavo, lepa brena, droga, alkohol
Ili, djede, nikada nećemo ga naći
jer je sve ovo bila samo-prevara

Ecce Homo

Pa šta si, Homo, sad? Početak ili kraj?
Uvertira svjetla il` zadnji čin pred propast?
Zato ismisliše riječ i tijelo dobi laž
da smo To i Tu i Tad, da nema nikog osim nas.
Neki tvrde da je bog tu firmu stvorio
i uspomoć sina i svetog duha vodi preduzeće.
Drugi vele – sve je to neki majmun počeo,
vjerovatno jer je bio omalovažavan k`o majmun.
Prvi tvrde da je s Homom bog remek djelo stvorio.
Ako je tako, zašto onda izbjegava javnost?
Drugi kažu – majmun je htio biti biće bolje.
Ako je bolje, majmune, sto majmuna jos ima?
Pa ko je nadležan za izum Homa sad?
Jebeš ti proizvod za koji ne garantuje niko.
Al` Homo birat` ne može, tako rodiš se.
Ko je pitao homa šta hoće da bude?
Načini dijagram života i mjeri u stepenima
i neka je vertikalna vrijeme, nek` je vodoravna sreća.
Prvi stepen je rođenje, samo tu si sretan,
al` ironija sreće je da sreće nisi svjestan.

Drugi stepen: homo puže, homo hoda, homo traži i saradjuje.
Treći stepen: homo priča, homo kaže, homo može, može sve troje.
Četrvrti stepen: homo hoće, homo radi, homo se pari i zarađuje.
Peti stepen: homo nađe drugog homa, homo voli, homo vjeruje.
Šesti stepen: homa mijenja drugi homo, sada homo sluti nevolje.
Sedmi stepen: homo sumnja, homo se plaši da ne najebe.

Vrijeme mijenja sve i homo je nesretan.
Sad zna šta je bog i božija prevara.
Homo traži spas, homo je očajan.
Homu treba lijek, homu se povraća.

Drugi homi skupili se, traže homa, homa nema, homi brinu se.
Već je kasno, homa nema, homo ima najnovije bio-oružje.
Sada homo hara svijetom, homo vlada, homo gazi, homo ratuje.
Homo pali, ponižava, nejač kolje, laže i manipuliše.

Vrijeme mijenja sve i homo je uspješan.
Sad zna šta je bog, ali to ga ne zanima.
Homo širi strah, homo je opasan.
Sad vam treba lijek jer homo je zaraza.

Hibridicus Balcanicus

Ponađoh čudan cvijet, usamljen na livadi
i čudih se – tako lijepi cvijet, a usamljen na livadi.
Oko njega ni korova, a kamoli drugog cvijeća.
Leluja sam, a okolo muk i pustinja.

U selo siš`o sam da pitam kakav je to cvijet.
Jedan seljanin reče mi da hibridan je cvijet.
Veli: „Tu su se vijeka dva taložila govna“,
i da je iz govana narasla ta biljka.

I reče mi da se on drugim cvijećem hranio,
a kada sve je pojeo, poče jesti meso.
I od tada u selu tom djece više nema,
a ni stariji više na livadu ne idu.

Onda sam pit`o seljaka kako se zove taj cvijet.
Tu umuknu selo čitavo i krstit` poče se.
Seljak se jedan približi i šapnu mi na uho:
„Ime to u selu mom reći ne smije niko!“

Onda sam se okrenuo i selo napustio
i otiš`o na onu livadu da pogledam još jednom.
I pred njeg sam kleknuo i zaplak`o.
Nisi ti cvijete kriv što si iz govana nik`o.

Hibridicus Balcanicus, što si tako sam?

Naprijed!!!

Naprijed, braćo, zapalimo urne, srp, čekić, krst, mjesec i zvijezdu!
Kosmička nam sila naređuje da zajedno napustimo planetu!