MATRIA (2022)

Matria

Ovdje drvo sklada ne može da rodi,
sve dok njeguje ga ruka haosa.
Nit’ slijepa lasta jato umije da vodi
u elizijuM toplih obala.

O Matrija,
Svakim danom više izmiče nam tlo.
Zemlja se rašiva,
Na dnu svakom ko da vrijeba novo dno.

O Matrija,
već je kasno,
gasi svjetlo
Djavo se rasipa,
ovde haos, tamo bijeda,
Svuda zlo.

Bolest ludila je podla jer ne boli,
pa stvor zaražen još misli da je zdrav.
I tako širi klicu medju bližnjim svojim
do kolektivnog pomračenja razuma.
Nikad nije bilo tvojih niti mojih.
Samo dvije strane istog novčića.
Al još horde bezumnika djavo loži
da je jazija od ture vrijednija.

O Matrija,
svakim danom više izmiče nam tlo.
Zemlja se rašiva,
na dnu svakom ko da vreba novo dno.

O Matrija,
gasi svjetla, mi smo navikli na noć.
Djavo se rasipa,
ovde bijeda, tamo pošast,
svuda zlo.

Bizarni Ples Kosmičkog Patuljka

Čuješ li pjev slavuja vražjeg
što mami duše ranjive?
Vidiš li svijet što srlja u ždrijelo vatre,
slijep od divlje pomame?

Vidiš li bijes, što ponovo pali baklje
i sanja nove pogrome?
Haosa zvijer oštri stare sablje,
nove krvi užedle.

Zdravo, zdravo vraže krilati!
Zdravo stravo, zdravo užasi!
Zdravo tamo, zdravo haosi!
Zdravo gladi, zdravo bolesti
Zdravo, zdravo, vražji bulbuli!
Zdravo jade, zdravo čemeri!
Zdravo sabljo, zdravo pokolji!
Zdravo jamo, zdravo logori!

Čuješ li pjev vražjeg slavuja,
što duše vrbuje u Had?
Vidiš li zvijer imunu na ljubav,
što sije sjeme košmara.

Ovo je Svijet pobješnjelog babuna
što svoju propast priziva.
Bizarni ples kosmičkog patuljka
na zalasku razuma.

Zdravo, zdravo, vraže krilati!
Zdravo stravo, zdravo užasi!
Zdravo tamo, zdravo haosi!
Zdravo gladi, zdravo bolesti!
Zdravo, zdravo, vražji bulbuli!
Zdravo vatro, zdravo sulfuri.
Zdravo sablje, zdravo pokolji!
Zdravo jame, zdravo logori!

Ekvilibria

Iz čistog će sjemena nići
Neo-primati
Iz Mržnje u Ljubav rasti
Vizijom vođeni

Kroz sve MetaMorfoze
Stigli do simbioze
Meso jedno sa strojem i Dušom Svijeta

Sad nas ista ruka vodi
Algoritam istine
Navigira ko svjetionik
Kroz stihije

Putujemo svi kroz svemir
do ostvarenja vizije
Bog Mašina, metabolit Ekvilibrije

I niko ne zna
Kuda vodi misija
Šta nas još čeka? Gdje je krajnja granica?
Da li čula sedam? Besmrtnost? Omniscijencija?
Telepatija? Unija?

Iz čistog će sjemena nići
Neo-Primati
Iz Mržnje u Ljubav rasti
Vizijom vođeni

Ko nam otvori Membrane?
Ko nam čipove dade?
Ko nam otključa brave
Identiteta?

Ko nam otvori kavez?
Ko nam otkri sve tajne?
Ko nam pokloni znanje
Ko nas još čeka?

I niko ne zna
Kuda vodi misija
Šta nas još čeka? Gdje je krajnja granica?
Da li čula sedam? Besmrtnost? Omniscijencija?
Telepatija? Unija?

Podstanar

Noćima osluškujem,
ne znam dal’ reži il diše.
Noktima grebe zidove
ko da djavlu pisma piše.
U magli me polusna drži ko taoca
i jeziva šapuće zla.
Podstanar.
Kroz zavjese virim danima,
mora jednom izać’ iz legla.
Ni traga od nitkova,
kakve li gadosti sprema?
U kupovinu ne ide, ni gosta, ni rodbine,
ni pismo da dobije, gad!
Podstanar.

Tik tak, juri sat,
u godinu stasaše dani.
Migrene bez dna,
ko bunari zla,
zlotvor mi živi u glavi.
Raspored pomijera,
istine sakriva,
sjećanja postaju laž
i prevara.

Nisam sam,
Nisam svoj, ni sav.
S njim.
Mi.

Gdje da čovjek nadje mir,
kad u koži nije sam.
Ko sam I kol’ko njih?
Gazda il’ podstanar?

Tik tak, laže sat,
Kazaljke kradu mi dane.
Vizije zla u paralizama sna,
glasovi sa druge strane.
Bezdan se otvara
u hiljade košmara
i zlotvor me doziva s dna:
“Podstanar!”
“Podstanar!”

Nisam sam.
Nisam svoj, ni sav.
S njim.

Sudnji Dan

Dojena su mlijekom bijesa
Gladna usta plemena
Ko jednom gnijeva kuša nektar
Ljubav mu je pomija

Ko predugo u bezdan gleda
Bezdan u njeg′ pogleda
I prati ga ko crna sjenka
Sve do kraja vremena

Ogrezli u medu grijeha
Sve su kletve u nama
Šejtan
Pleme mahnito od plesa
Uz bubnjeve Džehenema

Kad sudnji dođe dan
Doći će tiho na prstima
Bez praska i vatre duše progutaće mrak
Jednom kad sudnji dođe dan

Stigli smo do kraja svijetla
Al nismo našli Šejtana
Tu nit’ grmi, niti sijeva
Ni vatre, a ni sulfura

Nije plamen propast svijeta
Nit je grom, ni poplava
Već svijet tiho i bez blijeska
U insanu propada

Kad sudnji dođe dan
Doći će tiho na prstima
Bez praska i vatre duše progutaće mrak
Jednom kad sudnji dođe dan

Nestajanja

Ne sjećam se puta
Ne ostavljam trag
Al’ prate me tuga
I hiljade sumnja
Kad ostanem sam

Zaboravljam snove
Jer dolazi dan
Sve slike su nove
Sve blistaju boje
Kad ostanem sam

Sjećanja s druge strane
Zovu me da im vratim se
Prije nego nestanem

Kostimi i maske
Prekrivaju jaz
Te pojave strane
Kao sluge obmane
Kad ostanem sam

Sve manje me ima
I više ne znam
Je li život što priča
Opsjena ili zbilja
Kad ostanem sam

Zovu me s druge strane
Samo na tren da vratim se
Prije nego nestanem

Fungus Dei vs Rectum Sanctum

Šaman je kuhao kosmičko bilje
i eliksir nam ponudi sa četiri gljive.
Reče: “Svemir je daleko da se pješke ide.
Čekaju vas djeco, kosmicke njive!”

I moždani receptor izgubi prijem.
Na auto-pilot predje glivom opijen.
Ko dijete za Eter što bilo spremo nije,
ja suze lijem, a svemir se smije.

Deceniju svjetlosnu odnese nas put.
Na receptoru igla divlja, sve je ko u snu.
Prizor mozak ne shvata, vrti se u krug
Ko mahnit derviš prati groove.

Sta je ovo, drug?
Da li smo u snu,
Ili njiva stvarno govori?
Reci da sam lud
i da me vara um,
Il’ me tudja sjena uhodi?!!.
Reci sve je laž, vihor bunila
I da nas samo gljiva drobi.

Dva sunca na nebu,
Jedno prži, drugo baca hlad.
Ne vjeruje pamet oku,
smislu gubi svaki trag.
Naopako raste na njivama bilje,
Ko fabrika radosti lučim triptamine.
Gledam Moljca kako maše,
sa mozgom se pozdravlja.

Jel onaj potok tamo uzvodno teče?
Kupola mi vrije od radosti i sreće.
“Sta mi je na čelu ovo?”
“Sine, oko treće!”

Trećim Okom gledam kako ćelije mu rade
i kako transportira ustima signale.
Gledam kako mozak rečenicu mu slaže…
Šta ćes reći znam unaprijed!

Ja sam vidio da znaš, jer znao sam da vidiš!
Ovo oko ko da vidi sve! Sine, da pošiziš.
Ni pričati ne moraš, dosta je da misliš!”
“U telepatskom mjehuru smo!” ja mu mišlju vrištim.

“Identitet mi se rastapa!”, on će mišlju meni.
“Adaptiraš na beskraj!”, ja njemu mišlju velim.
“Sta kad sync se završi? Sta ce da se desi?”
“Jako dobro pitanje!” ja pomislih u sebi.

To je naravno on čuo, ja sam naravno to znao.
pogleda me okom trećim, misli: “ Čekaj malo…
Ako sve u jedno fuzira, ego je najebao!”
Ja pomislih u sebi: “Sine, bravo!”

I Ega kako nestade, otvori se svemir.
Ne znam više ni ko misli, ja njemu il on meni.
Ko da cijeli kosmos isti mozak dijeli.
U neki Sinhro-Mjehur ušli smo bezbeli!

“Tu oduvijek ste bili!” na to će njiva meni.
“Cjelina se gubi u detalje kad se bleji.
Sve je isti kurac, al ste sto kuraca htjeli!”
odjednom stade sve i progovori Svemir:

“Kući ste konačno stigli, Sinovi mili!
Sisama Haosa dugo ste dojeni bili.
Sve je u Sync-u i vibrira na ritam isti.
Sve je jedna Super-ĆeliJA sto samu sebe misli!”

Caput Ultimum:
“Rectum Sanctum”

Otvorio sam oči, šamana čujem jauk.
Baulja na sve čet’ri kao da je pauk.
Očima koluta dok je svetog duha zvao.
Blijed ko krpa. Nije zdravo.

Odakle ovaj eho?
Ko da kasni Neko?
Ili kasni nešto?
Neko bi reko.

Svijetlo lampe zadrhti, sunce zađe, nebo prosu mrak.
Nevidljivom rukom sila neka store pomjera.
Pomjeri se astal, odjednom zahladni sav zrak.
Saman Vrišti: “Pomagajte, djeco, uzima me Vrag!”

Rukama u grču stišće oko vrata krst.
Stenje: ”Znam unutra da si, gade, da mi želiš smrt!”
Kad to reče guzica mu samo pusti manji prd.
“Oh, tu li si, barabo vražja, nesvetu ti krv!”

Na anus ruku stavi, stenje: “Sada nemaš kud!”
Zvijeri vražja džaba grebeš, misliš orah da si tvrd.
“Al lomljeni su i tvrdji od tebe!”
“S Bismilom do pobjede!”,
vrač vrisnu i u čmar si zabi taj prst.

Al’ kako Šaman prst u Anus stavi, razjari se vrag.
Rektum ko furuna Pakla, Sulfur prdi vrač!
Plače, al jos čačka, traži djavlu trag!
Sveta bitka plamti čmarom, ko na sudnji dan.

“Rectum Sanctum!” stenje šaman i šapuće drevne molitve.
Poblijedio sav jadan on je, al još anus pritisće.
“Tri prsta mi metni!”, Vrač kroz bale stenje.
“Mozda pravoslavlje radi, možda to ga zezne!”

Meći, bolan!” vrišti! U me onaj anus blene!
Meći! Meći! Jao! Jao! Iziće iz mene!

Vadi prst iz čmara, vrače, zlo iz tebe nek izleti.
To nije đavo, nego vani samo hoće izmeti!
Anus kad se začepi, balans se poremeti,
fiziološki i mentalno to čovjeka optereti!”

On stenje: “Ako otvorim, svijet će da najebe!”.
Daj tu svetu vodu, dijete, i čmar maži, deder!”
“Kakvu vodu svetu, možda samo ti se sere?”
“Začepi, i anus trljaj” vrač kroz zube stenje!

U paranorme ne vjerujem, jer mi skepsa ne da.
Cijeli kosmos prošao sam, stigo na kraj neba.
sa svemirom besjedio, bio mozak jedan.
Zar ovako da okončam? Vračev anus gledam?

I odjednom stade Sve i progovori Svemir:
“Sinovi, izvinjavam se za duhovni nemir.
Super-Ćelija je dokona pa smišlja stvari sebi,
u suštini ona nikom naudila ne bi.”

Malo samo ima čudan smisao za humor.
Pa ko smišlja stvari kao marketing i tumor?
Monetarni sistem, djavla, boga, pa i ljudstvo?
Od malo šale, sinovi, još niko nije crko.

Nego svemir da vam tajnu oda, kad vas belaj kuša,
kad vas jebe Super-ĆeliJa, Ajahuaske lonac skuhaš.
Opustiš se, srkneš, sine, pukne ljuska.
Vasionom prosetaš, sa zvijezdama cupkaš.

I Kad ispuni te Beskrajem Sveta Duša Svega,
I sve svoje mjesto nadje i postane jedan.
Hoćeš da eksplodiraš koliko si sretan,
Vatre bluda obuzmu te, zeliš biti jeban.

Spolovilo dok trljaš, u vasionu gledaš,
Venerina super-vulva izaziva te s neba.
U Neuro-Kanale super-stimulans ti tjera,
U kosmos baciš majmuna, ko Rusi sto su štenad!

Progledaš na treće oko i cjelinu vidiš,
Ko dijete zaspiš, sanjaš Mega-Snove, mili.
Jer sve je u syncu i vibrira na ritam isti.
Sve Jedna Super – Ćelija sto samu sebe misli!

Pjesma Suncu

Oprosti mi, što ti smetam
Kurs rutine što ti mijenjam
Ali moram, jer se sprema
Neminovna propast svijeta

Iluziju vječnog gnijezda
progutaće plamen gnijeva
Sve će pojest Sveta Zvijezda
Neman je na krovu svijeta

Oči prže, znoj se slijeva
Glečer curi, gori pijesak
Zemlja puca vode žedna
Neman je na krovu svijeta

Nema bjega, nema nade
Osim ako se ne nađe
Put do nekog novog svijeta
Dok ne umre nam planeta

Zato pitaj – kamo dalje
Kad ugrije Sunce jače?
Pitaj majku, pitaj oca,
Pitaj fratra, hodžu, popa!

Kome sada još se mole?
Kome žrtve još prinose?
Da li za Pleme ili za Vrstu?
Da li (je na) Nebu ili (na) Krstu?

Sve što Alah, Bog i Jahve
Rekli su nam Istina je
Kraj se bliži, više manje,
Samo “Kako”, znao Ra je!

Zato
Pjevaj Suncu, pjevaj jače
Da te čuje, da se kaješ!

Moramo brže do barke
Daleko odavde otploviti
Do neke nove obale
Gdje možemo dalje nastaviti

Moramo brže do barke
Daleko odavde otploviti
Svetinje i molitve stare
zauvjek suncu ostaviti